Ljudi Prokletija. Sretao sam ih tokom kasnog ljeta u svojim potragama za gornjom linijom do koje se u visokim hercegovačkim i crnogorskim planinama uspinjala ovca. Kraj ruševina ugašenih katuna, na pašnjacima Popadije, Grebaje i Zastana. Ljudi vedri, otvoreni i željni razgovora. Za razliku od mnogih gorštaka u dinarskom sistemu, stičem utisak, kao da imaju potrebu da se predstave i namjerniku kažu o sebi, familiji i starom životu. Životu planine. Običnom domaćinskom i planinskom životu, čiji je najvredniji proizvod njegov čovjek. Doživio sam u avgustu nenadani i nenamjerni doček muzikom pastira ispod Trojana i sasvim namjerni ispraćaj zvukom improvizovanog metalnog instrumenta nalik na frulu. Moj nesuđeni domaćin Ilja bio je spreman da sa mnom razmatra simboliku Volušničke ploče i odvoji svoje vrijeme za pitanja koja se visoko podižu iznad tegobne pastirske svakodnevice. On je tako postao moj suđeni kazivač i saputnik ka saznanju znaka najvišeg simboličkog značenja: liku svetitelja izobraženog u stijeni. I opet smo tako otvarali klasična pitanja primarnih izvorišta najranijih kulturnih prinosa Mediterana. Pogledali ka njihovim planinskim izvorima. A njih izvorno čini svijet kozara i ovčara.
Ovca jeste temelj održanja dinarskog čovjeka. Ali, ona je mnogo više. Ona je od postanka svijeta punila brze lađe i sadjevala kulturni proizvod Sredozemlja. Nepregledne kolone koje silaze kroz ždrijela više obalskih izvoznih luka. Vunom finom i grubom, kostrijeti, lojem, sirom, kastradinom.
Koliko sam mogao, sreo sam čovjeka visova jugoistočnog ugaonog stupa dinarskih planina. Javila se tako želja da vidim i ljude susjednog Šarsko-pindskog sistema.
Jedno je sigurno. Ljudi Prokletija, pastiri sa planine, uspjeli su u nemogućem. Da sačuvaju sposobnost da u sivilu planinskih tornjeva Plješa poznaju ljepotu. Ta sposobnost čovjeka koji vjekovima izdiže svoje porodično blago na livade pod Ropojanskim Zastanom, obitavajući u potleušicama pokrivenim plehom, čovjeka čija se mladost sa jagnjetom pod miškom uspinje na plato Force kako bi ga odvojila od ovce, jeste korak od viđenja Tvorca.
Ako bi se sačuvao stari pastirski život, sačuvala bi se visoka tekovina susjedstva. Sačuvao bi se izvorni Mediteran i njegovo hranište – planina Balkan. On danas uzmiče pred obrascima i zakonima varoškog života, koji katkad označavamo ružnim terminom „urbani global“. Ali, vrijednosti gora su temeljne i univerzalne.
Imao sam privilegiju da sretnem nekolicinu iz kruga ljudi visine, a koji obitavaju na visini.
Moji susreti sa žiteljima Plavsko-gusinjske kotline, njenim gorštacima, stočarima, zatočnicima i privrženicima visina, govore o ljudima koji iznimno poštuju otvorenost i srdačnost, nadalje, izrazito gostoprimnim. Sklonim održavanju ljudskih, komšijskih relacija, baštinicima temeljnih vrijednosti dinarskih planinaca. Uz malo doticaja sa institucionalnim sadržajima koji su kod njih stavljeni u drugi plan.
Nisam siguran da se pretjerano zanimaju za politiku i prije će biti da takva potreba dolazi od ljudi iz varošica. Koga god da sam sreo, on je prije svega slobodan čovjek. I veoma cijeni otvoreno saopšten stav. On je gorštački stamen i cijeni stamenost. Kao pristojan čovjek, a moji sagovornici su izreda pristojni, ovaj planinac poštuje komšiju. On je otvoren za dogovor i ja sam siguran da u dubokom kulturološkom ishodištu on jeste čovjek Mediterana. Manjak materijalne kulture ne određuje mjeru i sidrište sredozemnog izvora tog naroda.Dr Goran Komar